Lyrical Poetry of Nikola Milićević – Opus and Microstructures

Ovaj članak želi prikazati, interpretirati i protumačiti osam cjelovitih zbirka lirske poezije Nikole Milićevića (1922 – 1999), hrvatskoga pjesnika koji je živio i djelovao u dvadesetom stoljeću, a bio je i prozni pisac, esejist, prevoditelj, antologičar i znanstvenik, jedan od urednika Krugova, časopisa koji je iznjedrio pjesnički naraštaj nazvan 'krugovaši'. Književna kritika nepravedno je Milićeviću spočitavala 'tradicionalizam' zato što je pisao sonete i decime te pjesme čvrstih, vezanih stihova, a gotovo nezamijećenima ostale su brojne mikrostrukture: pjesnički oblici, raznolike strofe i strofoidi, rasuti stihovi raspoređeni u nepredvidljive oblike oslabljene silabičnosti i bez sroka.

Svi jezični odabiri u funkciji su stvaranja raznolika ritma. Poetski učinci plod su ologoljenih metafora, dinamike koja je oplemenila njihov metonimijski sloj. Manji dio pjesama primjerci su govorne poezije bliske pjesmi u prozi, odnosno ritmiziranoj prozi. Milićevićevo pjesništvo izniče iz duboke humanosti i modernoga senzibiliteta, meditativno je i nadasve misaono, bez podloge učenih teorija. U interpretaciji semantičkih slojeva Pjesme o staroj dami primijenili smo anketno ispitivanje djevojaka i žena koristeći se objavama na Facebooku. Sredili smo, obradili, protumačili i objavili neke njihove stavove i mišljenja.

I. INTRODUCTION

Nikola Milićević pjesnik je, prozaik, kritik, esejist, antologičar, prevoditelj, urednik časopisa te ugledni znanstvenik, hispanist i kroatist, sveučilišni profesor. Biografi navode da se rodio 27. studenoga 1922. godine u Zvečanju pokraj Omiša kao jedno od šestero djece u obitelji Mate i Filipe, rođene Kaštelan, obitelji koja je od kraja 18. stoljeća redovito imaka ponekog svećenika. Umro je u Zagrebu 1. ožujka 1999., a pokopan 4. ožujka 1999. na groblju sv. Križa u rodnom Zvečanju.

Nikola Milićević pohađao je osnovnu školu u rodnom mjestu, gimnaziju u dominikanaca u Bolu na Braču i u splitskom Nadbiskupijskom sjemeništu. Maturirao je u travničkoj Klasičnoj gimnaziji, bio na kušnji u bračkoj 'pustinji' (nastambi) Blaca. Iz memoarskih zapisa Godina u pamćenju doznajemo o mobilizaciji, ratnom putu s partizanskim odredom na Mosoru i Kamešnici, te u pohodu na Trst, ranjavanju i glasu u njegovu kraju da je poginuo, pismu i radosnoj vijesti koja je zatekla roditelje, boravku u Vrhnici i Ljubljani, doznajemo o vožnji vlakom do Iloka, boravcima u Novom Sadu, Srijemu i osječkoj vojarni u Gornjem gradu, o otpustu iz vojske; prvom dolasku u Zagreb, povratku kući, posjetu stricu svećeniku u Blacima. Također, u memoarskoj prozi niz je pojedinosti iz studijskog razdoblja u Zagrebu.

Brešić navodi dvije Milićevićeve duhovne kolijevke: Zvečanje i Zagreb, Zvečanje koje ga je podiglo i Zagreb koji ga je oblikovao, ističe pet izgubljenih godina, razdoblje od 1945. do 1950. kad se od književnosti tražilo da služi politici, a trebalo ga je i puno dužim označiti, sve do pojave Krugova (1952) i Tadijanovićeve Elegije o pjesniku koji nije dugo godina pjevao iz 1953. godine (usp. Brešić, 2009: 662). Nakon studija književnosti bavio se novinarstvom i književnom kritikom pišući eseje i kolumne u časopisu

Krugovi i u Vjesniku, dnevnom listu. Bio je jedan od urednika časopisa Krugovi 1952. godine, u kojem je objavio niz pjesama, članaka i polemika s nositeljima i zagovornicima lakirovke, koji su isticali potrebu kako književnost treba biti sredstvo u službi društvenih funkcija. Na pragu pjesničke zrelosti kratko je zašutio ne pristajući na "duhovno nasilje" i veličanje ideologije socijalističkog jednoumlja i agitpropa. Od 1955. godine do umirovljenja 1988. bio je sveučilišni nastavnik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a dvije akademske godine proveo je kao lektor hrvatskoga jezika na Faculté des Lettres u Bordeauxu od 1959. do 1961. godine. U razredu za književnost Hrvatske akademije izabran je za člana suradnika 1988., a redovitim članom postao je 1992. godine.

Prvim stihovima predstavio se u srednjoškolskoj Omladini 1940., a prvom samostalnom zbirkom Zlatna grana 1952. godine. Pjesme objavljuje i godinu kasnije u zajedničkoj zbirci Pod ravnodušnim zvijezdama s Vlatkom Pavletićem i Slobodanom Novakom. Slovio je tada najplodnijim autorom krugovaškog naraštaja, sljednikom 'Gričana', Sudete i Ujevića, ali i 'staromodnim' pjesnikom (što je lako odbaciti ili pobijati). Osim pjesama objavljivanje novele, književne studije i eseje, memoarsku prozu, predvodio je s francuskog, španjolskog, portugalskog, talijanskog, ruskog i latinskog jezika s izrazitim sklonostima za španjolsku i hispanoameričku poeziju. Obrazovanjem romanist i slavist, poznavatelj je europske književne baštine s profinjenim osjećajem za novu senzibilnost, čistoću i ljepotu izraza te sklad pjesničkih oblika. Iskustvom prevođenja stekao je brojne spoznaje kojima se nametnuo u znanstvenim i prevoditeljskim krugovima.

Preveo je Jiménezove Pjesme (1987), Verlainove Pjesme (1988), Márquezov roman Sto godina samoće (1985). Milićević je priredio vrijedne antologije hrvatskoga i pjesništva drugih naroda.: Zlatna knjiga svjetske ljubavne poezije (1968), Zlatna knjiga španjolske poezije (1972), Antologija europske lirike od srednjeg vijeka do romantizma (1974).

Nositeljem je vrijednih nagrada: Grada Zagreba 1963. za Hispanoameričku poeziju, Nazorovom nagradom 1973. za Zlatnu knjigu španjolske poezije, Ujevićevom 1984. za zbirku Nepovrat. Autor je 4. knjige Povijest svjetske književnosti (1974), monografije Vladimir Čerina (1965), zbirke članaka i eseja Riječ u nevremenu (1981) te Od davnih do nedavnih (1989) u koju je uključio inačicu Ponoćnih prikaza iz 1985. te memoarske zapise Godina u pamćenju.

Nikola Milićević bio je iznad i prije svega lirski pjesnik, među suvremenicima izvoran i samozatajan. Navodimo njegove cjelovite pjesničke zbirke: Zlatna grana (1952), Pod ravnodušnim zvijezdama (1953), Obećanja žute zore (1956), Snijeg i crna ptica (1964), Prah zemaljski (1974), Nepovrat (1984), Pjesme iz tišine (1994) te Sonet u krugu (1998). Ovdje ne navodimo brojne naklade njegovih izabranih pjesama.

1.1 Ranije Pjesništvo Nikole Milićevića

Arhetipskim motivima tornja, čempresa i pradjedovskog groba u ranijim uradcima (Noć u Zvečanju, Čempres, Elegija za moje mrtve) Milićević je uvjerljivim pjesničkim slogom rekao tko je, odakle dolazi i kamo ide, i na toj matrici izgradio je svoj poetski univerzum predanošću književnom poslanju, senzibilnosti usvojenoj na pravim izvorima onodobne francuske lirike, na zrelosti jezika te na novim pjesničkim oblicima, a ne toliko ustaljenoj formi i zadanim vrijednostima pjesme, što su drugi isticali (Branimir Donat, Nedjeljko Mihanović). Nekoliko soneta kojima se okušao, samo što su izuzetci u razigranim pjesničkim Milićevićevim oblicima.

Cvat je prva od Elegija za moje mrtve, napisana stihovima oslabljene silabičnosti i bez sroka. Čim se spomene elegija pomislimo na elegijski distih i na parnu, glatku rimu, ali pjesnik je u ovom nizu prema svojim zamislima i odabirima tonaliteta stvarao uspješan vlastiti tip moderne elegije. Ključno svojstvo elegičnosti već je u odabiru teme i u ozbiljnu emocionalnom ustroju kojim se s istinskim pijetetom oživljuje sjećanje na svoje mrtve. Njihova patnja i smrt imaju svoje plodove: tamni cvjetovi cvatu u proljeće, a u tvrdom lišću kadulje i vrijeska bude se njihove kosti. U teškom mirisu bilja dišu crni vapaji, a očaj im je u kamenu skamenjen, i u zemlju zaoran. Iz njihove ledene samoće proviruje zaplašen neki davni, nemilosni bog (opća imenica). Elegija za moje mrtve rukovet je od dvanaest pjesama rasutih stihova. Česte su anafore (Ovdje su zasijani moji mrtvi. / Ovdje trune njihovo nadanje).

Dozivanje, treća pjesma niza Elegije za moje mrtve svojom strukturom još je modernija: puna je prebacivanja sintakse u nove stihove. Rečenice su prelomljene, usitnjene, razbijene, ostavljene u dozivima, prepune upitnih intonacija. Lirski subjekt traži odgovore koje bi mu samo njegovi mrtvi mogli dati. (Tko je on, je li njihov, jesu li oni dali kosti njegovim udovima, jesu li njihove ruke ostale u njegovim rukama, je li iz njihove snage potekla njegova nemoć zbog koje ih doziva, je li išta od njih ostalo u njemu koji pognut i kao oprezan stranac ulazi u njihovu uspomenu?). Izlomljena, usitnjena sintaksa donosi umor, zasićenje: previše je pitanja koja traže odgovore. Otud zastranjenja književnih kritičara na račun "tvrdo kuhane" poezije Nikole Milićevića, isuviše ozbiljne, mnogima stoga tradicionalne. Govorna impostacija lirskog subjekta dominira pjesničkim diskursom što neponovljivim čine upitne intonacije. Smirenje stiže već u decimi, pjesmi tradicionalnog klasičnog oblika s prividno sačuvanim parnim rimama, ali osvježenoj novim nadahnućem. Stihovi kao da su prodisali doživljajem djetinjstva i zavičaja: 'gusto treperenje' lirskog subjekta prenosi se na žarko vrenje žedne zemlje i na "dubok šumor širokih nebesa".

Decima o žitu pjesma je iz zbirke Snijeg i crna ptica (1964). Sastavljena je od deset izosilabičnih jedanaesteraca s rimama abbaaccddc, rekli bismo – obgrljenog je sroka s neobičnim modifikacijama. Književnoteorijski pojam 'decima' unesen je u naslov. Tema pjesme je o životu ljudskom, o kruhu svakodnevnom, o žitu i žarkom suncu, o zemlji koja vapi kapljicu vode u doba zrenja, o lomljenu kruhu i njegovu toplu dahu na stolu siromahovu te o mirnu, sigurnu životu. Sintagma "snu žutog mira" upućuje na Alkemiju riječi Arthura Rimbauda, na oksimoron ("snu žutog mira"), novi tip metaforike obilježene dominantnom žutom bojom, ali i na simboliku i blisku koloristiku hrvatskog slikara Miljenka Stančića, ilustratora njegove zbirke Obećanje žute zore iz 1956. godine. Nije to 'cesarićevsko' slikanje pejsaža ili stvaranje ugođaja nego obuhvaćanje godišnjeg ciklusa od sjemenke preko njihanja i povijanja klasja, boli vrenja i dozrijevanja u kojem žito vapi za kapljicom kiše, i konačno do toplog daha izlomljena kruha na sirotinjskom stolu i šumora širokih nebesa. Pišući o početnoj izrazitoj slikovitosti, metaforici i simbolici Milićevićeva pjesništva, Brešić navodi:

"... s vremenom se povukla pred lapidarnim, stilski pročišćenim, gotovo škrtim izričajem. Jednostavan, sabran i siguran on je i u onim pjesmama u kojima prevladavajući nostalgično-elegijski ton odmjenjuje vedrijim i razigranjim stihovima nalik pučkim pošalicama (Crni tamburaš, Mala lamentacija...)" (Brešić, 2000 505b).

Književni povjesničar zamijetio je u zrelijem pjesništvu potiskivanje prvotne simbolike, koloristike i metaforike, također i 'promjenu' temeljnog tonaliteta, što bismo prvenstveno pripisali Milićevićevim metonimijama. Onako 'oglagoljene' lako ih je prepoznati i u ovoj pjesmi: prilazim tiho gustom treperenju (žita), napetim osjem svjetlost sunca bode (žito), i (klasje) pati kao tijelo živog mesa, i (slutim) dubok šumor širokih nebesa. U metonimijama sva su poetska obilježja, prave vrijednosti kojima je pjesnik Milićević nadvisorio svoje suvremenike, stvorio poetski diskurs kojim potresno govori o ljudskom životu i odjecima, šumoru širokih nebesa, a time je nadmašio pjesnike zarobljene samo pejsažiranjem i stvaranjem ugođaja. Iskustva svijeta i studijskih putovanja, boravci u Francuskoj, odlazak na obale Velikog oceana, začudnost pred njegovom širinom i veličinom, navodi pjesnika zapodjenuti razgovor biranim riječima. Budući da je stigao izdaleka, ne bi se želio Oceanu zamjeriti. Svjestan je svoje neznatnosti i onog kutka Jadrana između Splita i Brača pred kojim je odrastao. Iskustvu pjesme pridonose pjesničke konvencije vezane uz portugalskog pjesnika Fernnada Pessoa iz Lisabona, također i Lautréamonta iz Montevidea, puno južnije ali s druge strane Atlanskog oceana, koji je otplovio brojne vode prije nego je dospio u pakao Maldororovih pjevanja. Ocean je bio milostiv Kolumbu, ali se mnogi nisu vratili, a lirski subjekt uplašeni je moreplovac.

Ocean je pun tuđih suza i okrutnog smijeha, i on ga ne će više nikada vidjeti. Stoga se s njim pozdravlja uz poruku: "/Ti se valjaj i razmahuj u svojoj širini kako te volja, / a ja ću se stiskati u sebi (ovakvom kakav jesam) / kako budem znao i umio //" (Pred velikim oceanom). Već od Vladimira Vidrića u hrvatskom pjesništvu puno je pejsaža sa zanjihanom granom kojima je svrha poezija s isječakom zbilje, trenutak prelijeta misli, stvaranje ugođaja i ljepote u jednom hipu. Dobriša Cesarić stvarao je sugestiju višeznačnosti ali tek u naznakama. Milićević pak poigravao se sa semantikom na nešto drugačiji način. Misaona slojevitost obremenila je njegovo pjesništvo, kako to tvrdi književni povjesničar: "čuvstvo je ustupilo mjesto refleksiji" (Mihanović, 1982: 13).

Pjesma Grana je iz rukoveti Gorko more zbirke Prah zemaljski iz 1974. godine. Kao i Decima o žitu, pjesma Grana sastavljena je od deset silabičnih jedanaesteraca s rimom abbaaccddc, rekli bismo – obgrljenim srokom, odnosno njegovom neobično skraćenom modifikacijom, nastalom stoga što je broj rasutih stihova u pjesmi – deset, a ne osam ili dvanaest, broj djeljiv s četiri. I ona je dio nekog pejsaža (1. sličica: čista je, svijetla i sva zelena, 2. sličica: nečujno se k'o lepeza njiše, 3. sličica: u jutru plavom dahom je noći umivena, 4. sličica: svija se tu nad našom glavom). Ipak, zaključna tri stiha ove decime donose otklon, uzmak, iskrivljen doživljaj, nagrđivanje sličnih ranijih pjesničkih predložaka u odnosu na Cesarićev, u kojem je zanjihana grana izvor čudesne ljepote.

Pjesniku Milićeviću nije stalo do stvaranja oduška ljepotom. Njegova grana u lirskom subjektu, a tako i u recipientu stvara zebnju, prijeti padom na glavu, budi u nama strah, strepnju, prijeti kakvim zlom kojeg bismo se željeli osloboditi: "/ nad našim danom i našim bezdanom, / nad nekom strepnjom znanom i neznanom/što zelenim se brani zaboravom //". Kao i prethodna, pjesma Potomak iz istog je ciklusa zbirke Prah zemaljski. I ona je decima sastavljena od pet distiha s parnim, glatkim rimama, i silabičnim dvanaestercima, izuzevši dva stiha sa slogom više. Poetske vrijednosti pjesme Potomak u njezinu su semantičkom sloju, u konativnim vrijednostima. Snažna oznaka identiteta lirskog subjekta je u sastavnici koja upućuje na vezanost uz zemlju koja mu je "mat". Odabir čakavskog lika ove imenice nije motiviran srokom nego je prema njoj izabran izraz "za uzvrat". Svetost riječi u plodonosnom je nizu: zemlja, majka, zadana riječ, zapis u drvu i kamenu, krv, patnja, tračak svjetla iznad pokopišta; također i odabiru antonimskih parova: prokletstvo/znamen, dah/miris, svjetlost/tmina, zvjezdana sjajnost/mračna dubina, gola riječ/ništa.

Jasna potvrda jest u danoj, zadanoj riječi, u zapisu, u riječi koja je logos. Njome su se njegovi pretci porukama urezanim u drvu i u kamenu, znamenom svoje svetosti i prokletstva, znacima križa, patnje i odabranosti vezali uz zemlju. Riječi u Milićevićevoj pjesmi kao da su od krvi, nabijene nepotrošivom snagom, kao da su užgane riječi koje žele biti svjetlo iznad vječnog počivališta, mjesta za koje je pjesnik odabrao stilem 'pokopište'.

Konotacije riječi proširuju se na gorki znamen što zemljom i patnjom miriše, riječi koja u sebi nosi i svjetlost i tminu, sav sjaj i mračnu dubinu. Konativne vrijednosti pjesme iznad su njezinih apelativnih: biti potomak poprima svojstva dostojna najvišeg čovjeka, a to su nasljednici onih kojima je zemlja majka, onih zemljom i patnjom obilježenih, onih koji to znamenje prihvaćaju kao zadaću služenja, kao znamen i križ svjetlosti, a ne tmine, u koju se neki drugi zavlače kako bi sebi priskrbili lagodnosti i užitke.

1.2 Zrelije Pjesništvo Nikole Milićevića

Milićević se ogledao i sonetima: "I u svoje sonete (Riječ i prah zemaljski, Sonet u krugu...) ovaj tankoćutni, gordo ravnodušni i uvijek sumnjičavi pjesnik unosi duboko proživljeni, sasvim osobni, ali i općeljudski osjećaj egzistencijalističke nesigurnosti, tjeskobe i trpkoga mirenja (Treba strpljivo) sa sudbinom kao nejasnim poslanstvom na koje nas je uputio Neznani, a na koje on odgovara stoičkim mirom kao svojevrsnim idealom svojeg pjesništva (Ruža vjetrova)", zapazio je Hrvoje Pejaković (prema Brešić, 2000: 504). Promičući "moć i magiju verbuma", pjesnik Milićević vraća povjerenje u riječ, a lirici njezino dostojanstvo (usp. Mihanović, ibid.). Putnikova pjesma je sonet iz Soneta i tercina zbirke Prah zemaljski, također i pjesma Sonet u krugu. Sonet je sazdan od silabičnih jedanaesteraca, čvrstih, bez opkoračenja i prebacivanja. Ovim sonetom Milićević je udovoljio svim formalnim zahtjevima tradicionalnog Petrarkina mediteranskog pjesničkog oblika, u kojem se u katrenima, u logičkom i semantičkom smislu artikulira pjesnikova teza i antiteza, a u tercetima njihova sinteza. U katrenima Milićevićeva soneta pravilna je obgrljena rima abba abba, a u tercetima također pravilan srok ccd eed. Lirski subjekt bi se htio naći u nekom sjajnom gradu, gradu čudesa, sna i zaborava, u kojem bi uz pomoć ljekovitih trava pronašao spokoj. U značenjskoj antitezi, njegova se nevidljiva nada, koja ga obasjava u duši, sve ono što bi toliko htio pretočiti u zbilju i ostvariti ono duši nevidljivo, ono što ga iznutra obasjava i što bi htio postići u svom životu, zbog čega je slomljen i zbog čega čami u duši. Sve mu je to daleko i neostvarivo. Stoga, gazi kroz polja i prelazi brda, zemlja je tvrda, njegove snage posustaju, rane ga bole, bode ga trn i kamen. Svjestan je da cilju ne ću stići, da mora naprijed ići, jer gotov je samo ako stane. Stane li, srušit će sve dotad sagrađeno.

Razigranim poetskim diskursom Milićević se predstavio sonetima vrijednim spomena: Na Griču i Sonet u krugu. Iz neonske svjetlosti Donjega grada neboder se ruga tamnim zidinama, a pod uličnom svjetiljkom Matoševa je spodoba u fraku (Na Griču). Još razigraniji je Sonet u krugu, igrom riječima i nabrajanjima blizak Begovićevim (anti)sonetima. Čvrsta struktura strofa narušena je opkoračenjima i prebacivanjima, a to je već odmak od strukture mediteranskog soneta i zakonitosti kojima se od teze preko antiteze stiže do misaone sinteze.

Sonet u krugu donosi igru riječima s odjecima brzalica, poskočica i nabrajalica, razigranih asocijativnih nizova s preskocima misli koje uključuju nove digresije i nove, često oprječne logične veze, afirmacije i negacije te unose novih pitanja i zaključaka. U sonetu je svašta i sve, a to sve je istodobno sve i ništa, i znanje i neznanje, i sve je u mraku ili pak u jurećem vlaku, u oblaku što visi, a mogao bi taj oblak pasti, ali ne će, a sve to utječe na nas i ravna našim životom i postajanjem.

U pjesmi su zasićeni nizovi aliteracija i asonanca, riječi bliskog glasovnog sastava, suglasničkih ili samoglasničkih odabira: mraku – vlaku – oblaku; mlaku – kvaku; tugu – krugu; svašta – ništa; naopako – tako – kojekako. Navedeno glasovno podudaranje u svojoj pohrani otkriva tajnovite veze među riječima, snažnu asocijativnost i predvidljivost u izrazu.

Kritički prikaz zbirke Prah zemaljski 1976. godine Tomislav Ladan naslovio je Modernist bez modernizma, da bi pritom Milićevićeve procédée ocijenio zastarjelim i neprimjerenim, što odlučno pobijamo jer osim soneta i pjesama sazdanih katrenima i tercetima, nizovi su pjesama oslabljene silabičnosti s nevezanim i rasutim stihovima, pogotovo u rukoveti Gorko more. Što se tiče primjedbe na staromodne zavičajne teme, pejsaže i Milićevićev mediteranizam, ni u tome nije Ladan u pravu jer je pjesnik prevladao deskriptivne cesarićevske note, što bismo mogli potvrditi nizom pjesama, tako i u nasumice odabranoj Ne žali, pjesmi moderne strukture.

Htjeli bismo istaknuti kako je Milićevićev modernizam sedamdesetih godina donosio živost poput Pupačićeva, Slamnigova ili pak Šoljanova, a u sonetnim uradcima Izvor, Prognani Orfej, Zemaljski hodočasnik, Tamni krug, Sizifi, te Riječ i prah zemaljski, pjesnik je u sonetnoj formi iskušavao neke druge mogućnosti izričaja, i stoga ih držimo eksperimantalnim pokušajima. Pjesma Zvijezde iz ciklusa Svjetlost ponoćna, zbirke Nepovrat, kratkog je daha, bez sroka, pjesma je oslabljene silabičnosti. Završetci stihova nisu čvrsta mjesta. Njezine su vrijednosti u sermantičkim slojevima. Prema motivima: zvijezde, more, dubine, beskraj, prividno, pomislili bismo na pejsaž, na uzlet lirskog subjekta u svjetlost, u ljepotu, u doživljaj radosti i vedrine, ustvari, pomislili bismo na svrhu kojom je pjesnik gradio pejsažne učinke. Nakon uvodnih bljeskova nastupila je tama. Noć je ugasila svjetla, 'abešimićevski' rečeno, razobličila je stvari, raznijela oblike, poplavila ih svojim mrakom.

Ostale su samo razvaline, rasulo, svega je nestalo u neuhvatljivosti svojoj, potonulo, posvuda je ostao tamni nedogled. Pjesma se dovršila usklikom bliskim pjesniku Tagori, oduškom raspoloženju s naglašenim uzdahom:

"/ O zvijezde od suza i dragulja! /". Gore u praznini samo su još zvijezde: isplakane od suza i dragulja, nastalih od patnje, boli i od dubokog plača.

I kad jede ubranu smokvu ispod stabla, Milićeviću je to svečani obred kojim bi utažio glad, ali i oćutio čudesne sokove darežljive zemlje i sunčane svjetlosti (Smokve). Od pjesnika doznajemo da sve oko nas ima svoje tajne: da kiše šapuću, lišće šumori, vjetar huji, da kamen nešto zbori a trava mrmori (Govor i šapat).

U nekoliko pjesama pjesnik se obraća Neznanom koji ga je poslao ovamo neka izvrši svoju zadaću: uzore njivu, zasadi vinograd, porine brod u more. Ni danas ne zna kako izvršiti poslanje, osluškuje razgovore lišća i tišine tek da dozna što se zbiva u bistrini voda i u dubokim ogledalima neba. Ostade neuk i gol (Kao na početku) u potrazi za svojom Gorom uznesenja (S tihom nadom u koracima). Prejaki uzdasi i pretjerane geste rijetko se pojave u Milićevićevoj lirici, ako ih pak ima tada dostižu Kranjčevićevu jedrinu: "/ Bože, zašto su tvoje zemaljske stvari/tako ravnodušne, / tako hladne prema nama? /" (Zemaljske stvari). Ima iskrenih i poniznih zaziva: "/ Bože, zatvori zlim vjetrima pute, / neka svi glasovi okolo zašute, / da se čuje samo šapat valova i pijeska //" (Bonaca). Kadšto u poetskim inačicama nabasamo na pretapanja s biblijskim retcima: "/ I blaženi koji su snili/djetinje snove, njihovo je carstvo nebesko /" (Carstvo nebesko).

II. JEKA IZ DJETINJSTVA U METONIMIJI LIRSKE PJESME

Pjesma Jeka iz ciklusa Mrak i sjas iz zbirke Pjesme iz tišine (1994) pisana je kratkim stihovima potpuno je oslabljene silabičnosti s brojnim opkoračenjima i prebacivanjima. Odjeci nad prodolinom – najsnažnija je senzacija iz

Milićevićeva djetinjstva, bilo da se odnosila na glasove ili pak jeku zvekira na čudesnim 'dverima' (vratima) u dominikanskoj nastambi u Blacima na otoku Braču, kamo je kao mladić dospio da bi nakon djedova i očeva brata postao Nikom Milićevićem III., i tako nastavio svećeničku tradiciju svoje obitelji. Isklesana u kamenu, izrezbarena u planinskim stijenama, nastamba je postala skloništem, kamenim gnijezdom u kojem su bijegom pred Osmanlijama sigurnost našli poljički svećenici, ali i mjestom kušnje bogoslovima prije prvih svetih zavjeta. Pristup nastambi, bilo s mora ili s kopna, zahtijeva goleme napore, silaske i uspone kamenjarom.

Nenajavljeni gosti, znatiželjni turisti, stizali bi pred 'kameno gnijezdo', lupali zvekirom čiji bi odzvuk odjeknuo nad prodolinom, u kojoj bi svećenici čuvali stado ili uređivali vinograd. Često bi morali ostaviti svoje poslove kako bi udovoljili gostima i proveli ih 'pustinjom', pokazali im teleskope i zvjezdarnicu, knjige i knjižnicu, etnografsku baštinu. Još u dječačkom dobu pjesnik Nikola Milićević kucao je na tim vratima zemaljskim, a nazivao ih je – nebeskim, udarao batovima, golim šakama i teškim zvekirima, i slušao lelujavi glas i veličanstvenu jeku, strpljivo čekajući hoće li se netko odazvati i popeti kamenom stazom iz prodoline i hoće li netko otvoriti tajne 'dveri'. Bez obzira na ishode, odlaskom u svijet na školovanje, u vojsku, nastavak studija i sveučilišnu karijeru, ostalo mu je u uhu i u sluhu ono uporno lupanje i gromka, veličanstvena jika oko 'pustinje' Blaca. Ostala je u pjesniku žarka nostalgija za južnim obroncima Brača, njegovu prodolju i strmim vrletima kamo želi poći i nabrati plavetna vrijeska, kadulje i ruzmarina, kako bi tri opojna mirisa sjedinio u najčudesniji miris koji duši donosi slutnju božanskoga daha (Tri mirisa).

Brda i bregovi primjerak je govorne poezije bliske pjesmi u prozi, odnosno ritmiziranoj prozi iz zbirke Pjesme iz tišine, niknule iz mira, iz duboke pjesnikove smirenosti. Pjesma se sastoji od pet sintaktičkih jedinica raznolike veličine raspoređenih u deset stihova s posve slobodno odabranim prebacivanjima i jednim opkoračenjem. Stihovi su sasvim oslabljene silabičnosti čiji su početci s manjim desnim uvlakama, tj. s dvostrukim lijevim rasterom.

Značenjske, konativne vrijednosti pjesme usmjerene su životnim lutanjima, osjećaju neispunjenosti i vapajima Bogu. Na svom putu prelazimo gore, brjegove, brda, humke i brežuljke, uspinjemo se i silazimo, a nigdje kraja. Nigdje konačna vidika, koraci i koraci, prašina nam je na obući, uzalud tražimo mir, umor je u nogama, u mislima, u srcu... Vapimo iz klonulosti, tražimo neku Maslinsku goru, nekakav gaj skrušenja i unutrašnjeg plača, mjesto gdje ćemo se sabrati bez straha i pomoliti se bez glasa, sami, ali "združeni sa svim što oko nas treperi i diše" – upečatljiva je metonimija, poetska mikrostruktura koja se uz pomoć glagola iz metafore iznjedrila, iščupala, osamostalila. Pjesnik Milićević i ne sluteći odvodi recipijenta u duhovnu sferu pjesme Nađeni Bog Antuna Branka Šimića: "/ Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti //".

Strukturom i razmještajem stihova pjesma Cesta bliska je već navedenoj Brda i bregovi, samo što je nešto veća od nje. Obje su iz ciklusa Zrak i zemlja. Primjerak su govorne poezije, pjesme u prozi, odnosno ritmizirane proze. Milićevićeva Cesta svjedoči cijelu povijest odavnih vremena kad je bila 'kaldrma', makadamski put do današnjih asfaltiranih prometnica.

Povijesnim spoznajama pjesnik je cesti priložio vizualne i vremenske konotacije, i to metonimijom, uz metaforu jednu od poetski učinkovitijih mikrostruktura: "/ Ova cesta dolazi iz daleka i vodi bogzna/kamo /". U pjesmi sažeto je iskustvoavnih vremena: cestom su se kretale rimske legije, potom su njome hramali umorni križari. Stoljećima poslije njih Mlečani su vukli topove, turske karavane donosile žito, odnosile sol i ulje. Napoleonovi vojnici su je popravljali i širili, spremali se njome u velike pohode i osvajanja. Cestom su stizali i odlazili svi osvajači, pljačkaši i palikuće. Pjesma je dovršena zaključcima, promišljenim stavovima o cestama, stazama i putovima koje su svima veliki izazov i velika nada, mnogima nepoznanica, a putnicima tjeskoba i bol, beskraj i beznađe.

III. PJESMA O STAROJ DAMI – PREDLOŽAK ANKETNOG ISTRAŽIVANJA

Parnim rimama Pjesma o staroj dami prati strukturu starinske elegije, a njezini dugi silabični stihovi osciliraju brojem slogova. Najviše je petnaesteraca, potom stihova za slog kraćih ili pak dužih, a zaključni dvanaesterac bio je potreban upitnoj intonaciji čime je stih učinkovito dovršen, a njime istodobno i sintaktički ustroj. Pjesma o staroj dami na samom je svršetku Pjesama iz tišine i jedan je od zadnjih, ako ne i posljednjih pjesnikovih uradaka. Sve semantičke pohrane pjesme jezrovite su i jasne. Pjesnik se izravno obraća staroj dami, koja je zanemarila obitelj i rađanje djece, dajući prednost gozbama, zabavama, lijepim provodima i ugodnostima. Nestalo je sjaja onih plesnih dvorana, strasnih cjelova i zlata; ostao je teret uspomena, već pokopana sjećanja stoljetne dame koja sjedi u starom naslonjaču. Konativne vrijednosti upućuju na ironijske znakove: "/ Nad vašom sijedom glavom lebdi daleko vrijeme, / bjelina pradavnih dana pada na vaše tjeme /". Sve je u sugestiji i slutnji smrti. Litota "dah drugoga svijeta" utkan u crnini te stoljetne gospođe, ublaženi je izraz za smrt, neumitnu i neodgodivu. Po njenoj glavi pepeo sipi iz visina, ali da bi ironija bila jača, naglašeni su znaci onododne i sadašnje slave: "prašina zvjezdana s mirisom ruže i krina" te "/ Labudi svitanja nose, bjelina svijeta se hvata, / zelena jutra gore od cjelova i zlata /". Grka vremena nisu poharala, dotukla samo staricu; od njih nepomičnim su postale i stvari, krute, ukočene, mrtve: klavir, vaze, portreti... U praznini svima prijeti ta uspavana tišina nakupljena oko starice. Nakon potraćena, besmislena života, pjesnik ironično postavlja pitanje: "/ Iz kog li ste doba stigli, iz kojih spomenara, / i što ćete vi, gospo stoljetna, stara? /".

Pri interpretaciji Pjesme o staroj dami definirali smo hipotezu o stavovima pjesnikova odnosa prema staroj dami, osjećajima ljubavi i mržnje, primijenili anketno ispitivanje djevojaka i žena koristeći se objavom na Facebooku, proveli anketu na raznoliku uzorku u odnosu na dob, stupanj obrazovanja i društveni status, sredili smo, obradili i protumačili stavove ispitanih žena. Donosimo odgovore djevojaka i žena o stavku koji se odnosio na to je li pjesnik, koji je živio u 20. stoljeću bio "ženomrzac"? Nakon njihova pozornog čitanja pjesme ubrzo su uslijedili odgovori:

"Uz najbolju volju, ne vidim ovdje moralnu osudu. Pjesma je o starosti i prohujaloj mladosti" (Sanda Ham).

"Je li pjesnik u ovoj pjesmi ženomrzac? Ni trunke." (Miljenka Koštro).

"Ne mislim da je bio ženomrzac" (Mare Hrgović).

"Ne, nije bio ženomrzac. Opisao je život žene okružene slavom ovozemaljskih dobara. I što? Sve materijalno i opipljivo postalo je ništavilom života... Tko može zaboraviti ludost proživljenog? Ostaje praznina duha koju nije ispunila pravim životnim vrijednostima" (Vinka Milošević).

"Budući da skrb o djeci donosi žrtvovanje, danas se nametnuo stil samačkog života. Modernim roditeljima pitanje je prestiža imaju li kućnog ljubimca, psa ili mačku, a o djeci i ne razmišljaju. Vidimo na kraju životnog puta staricu kojoj ništa nije ostalo. Samo praznina, mrtve stvari i uspomene koje blijede. Nije ovo mržnja prema ženi, ovo je realan kraj pogrješnog životnog odabira, života potraćena na zabave i uživanja poslije kojih ostaju ništavilo i samoća umjesto ljubavi prema djeci i unučadi. Imati obitelj nagrada je za žrtvu koju smo kao žene podnijele za bližnjega i to davanjem cijele sebe" (Ljubica Tomić).

"Osjetih čežnju za istinskim i izvornim životom žive žene. Iako govori o promašenu životu neke starice, pjesnik slavi roditeljicu života. Naglašen je bol za izgubljenim životnim smislom" (Vesna Budimir).

"Ne, nikakav ženomrzac! Realno prikazana praznina, usamljenost, svijest o prolaznosti svega, s kojom se starija žena nalazi licem u lice... Ustvari, tako se može osjećati i ona koja je bila u obitelji, braku, kao i ona koja je čitav život bila sama. Uostalom, (p)ostati usamljena nije isto što i živjeti - sama. Imamo danas mnoge koji ne žive sami, ali su iz puno razloga jako usamljeni. A imamo i one koji žive sami, ali nisu usamljeni" (Slavica Čilaš).

"Ženomrzac nikako! Autor pokazuje suosjećanje s damom na koncu svjesnom prolaznosti svega. Možda je autor odbijeni prosac? Možda je gospođa rođena u bogatoj obitelji? Možda su joj pomrla djeca? Pjesma je uspješno prikazala ono što je bilo lijepo, a prošlo je. Pitanja koja se nameću čine pjesmu još boljom." (Andelka Korčulanić).

"Pjesnik nije ženomrzac, ali je teški konzervativac jer osuđuje na svoj način život žene koja se odlučila živjeti slobodni život s ovozemaljskim užitcima bez obiteljskih obveza. Na kraju, u poznim godinama, nije ništa opipljivo ostavila po čemu bi se mogla pamtiti. Reklo bi se, život potrošen u ništa" (Iva Bilandžić Barać).

"Ovo je pjesma o protoku vremena i svega što je u njemu. Isus je rekao neka prvi baci kamen tko je bez grijeha. Ipak, osjeća se ironija, a ona najviše govori o pjesniku. Ima pjesničkog dara, dubok je, ali obraćajući se ostarjeloj dami, najviše je rekao o sebi. Realan je, ali, malo gorak" (Mara Šakotić).

"Vrijeme nudi uspomene koje mi često ne biramo" (Milenka Žuro).

"Nije ženomrzac, ali poručuje onima koji se ne mogu zaustaviti u svojoj raskalašenosti i gube osjećaj za vrijeme koje brzo prolazi" (Katarina Šakić).

Zaključimo, većina anketiranih žena koje su iznijele svoje poglede o Milićevićevoj Pjesmi o staroj dami, unatoč prikrivenoj osudi promašena života i gorčini koja se naslućuje, drže da pjesnik nije ženomrzac, ali je nekima od njih ironičan, konzervativan, nekima pak poučan. Suditi o životnim izborima drugih ljudi nemamo pravo, ali imamo pravo rasuđivati o lošim pojavama kako nas one ne bi zarobile. U ljudskom životu često se znaju nametnuti dvostruka pravila iznesena latinskom poslovicom: "Quod licet Iovi, non licet bovi", tj. "Što je dopušteno Jupitru, nije volu", odnosno: "Nije sve za svakoga". Prema našim ljudskim mjerilima neke prekršajne postupke pojedinca mogli bismo doživjeti humanim gestama, a bezazleni pogled na djevojačke razgolićene obline, unatoč besprimjernoj razgolićenosti, oštro osuđujemo.

Nitko od nas svojim životom i svim postignućima ne stvara vječne vrijednosti. Svi smo krhki, slabi i prolazni. Duhovnim vrijednostima možemo druge ljude nadvisiti i nadživjeti, pretočiti svoje vrijednosti u memoriju budućim naraštajima, ali moramo znati da sve što posjedujemo, u samo jednom trenutku možemo sve izgubiti, tako i zauvijek nestati.

IV. PJESNIŠTVO NIKOLE MILIĆEVIĆA OVJERENO PROSUDBAMA DRUGIH ISTRAŽIVAČA

Ulascima u pjesničke svjetove drugih autorā, kojima se Nikola Milićević istinski predavao, obogaćivao je svoje vidike, usvajao je primjenu pjesničkih postupaka i poetskih mikrostruktura koje su imale odjeka u njegovoj poeziji, oplemenjenoj prevođenjem. Iako se svakodnevno potvrđivao kvalitetom poetskih prinosa, rastom i zrelošću estetskih dosega svojih prijevoda i vlastitih uradaka, onodobna književna kritika pjesniku Nikoli Milićeviću nije bila sklona sve do pravorijeka Ive Frangeša. Skromno je ispraćala Milićevićeve zbirke, na tematskoj razini isticala je zavičajni kolorit i motive, a zanemarila dublje, univerzalne vrijednosti jednog od "jakih glasova suvremene hrvatske poezije" (I. Frangeš, prema: Brešić, 2000: 504).

Iz istih razloga ni recepcija mu nije bila sklona. Ostao je u sjeni Kaštelanovoj, zadugo nepoznat i neproučen pjesnik. Pogled na Milićevićevo pjesništvo, Brešić je potkrijepio ocjenom Krste Špoljara o prožetosti tradicije i suvremenosti "melankoličnog mediteranca" koji se inspirirao pučkom baštinom, klasičnom kulturom i romanskim pjesnicima, posebice španjolskim modernistom Lorkom. Tematsko su ishodište njegove lirike zavičaj i podrijetlo, mediteranski zavičajni prostor, pretci i starina, govori poljičkoga kraja, odnosno duboki osjećaj iskonske i zagonetne veze s korijenima – rodnom grudom, jezikom i dalekim predcima (usp. Brešić, 2000: 504). Tvrdimo kako nije riječ o utjecajima nego dodirima.

U pregledu Povijesti hrvatske književnosti Dubravko Jelčić je uz dva usputna spomena, Nikoli Milićeviću posvetio svega 14 redaka, što držimo nedostatnim, pogotovo što ga je uvrstio među vodeće pjesnike krugovaškog naraštaja, doduše, nešto starijeg od ostalih, s naglaskom kako se "bitno izdvaja mirnom jednostavnošću lirske dikcije" (Jelčić, 1997: 312). Jelčić navodi naslove zbirka, suradnju u časopisima, njegovo stvaralačko iskustvo prevoditelja. U prosudbi odnosa prema modernosti, Jelčić je u zabludi kad tvrdi: "... izgradio je izraz otužnog južnjaka moderne osjećajnosti bez upadnih modernističkih težnji" (ibid.). Milićevićevo pjesništvo izniče iz duboke humanosti i modernoga senzibiliteta, meditativno je i nadasve misaono, spontano i bez podloge o nekakvoj učenosti. Najvećim dijelom njegovi su stihovi rasuti ili raspoređeni u raznolike strukture. Netočne su tvrdnje o zatvorenim pjesničkim oblicima te o obilatom korištenju sroka.

Metonimijama pripada ona snaga, koju već citirani Nedjeljko Mihanović pripisuje 'verbumu'. Tako su oglasljene metafore oplemenile njihov metonimijski sloj. Ozbiljno i sadržajno Milićeviću se posvetio Slobodan Prosperov Novak. Prijevode s romanskih jezika ocijenio je 'kongenijalnim', antologije pjesništva neponovljivim, eseje o književnosti uspješnim. Naveo je i studioznu Milićevićevu monografiju o Vladimiru Čerini, buntovnom avangardnom pjesniku. Iako je bio 'egzemplarni poeta doctus', tvrdi Prosperov (2004, III: 275), u vlastitom pjesništvu Milićević je te slojeve znao skrivati osobito zavičajnom komponentom.

Mi bismo pak dodali da je svoje spoznaje o stihu Milićević utkao u vlastiti pjesnički izraz, a da mu učenost, ta silovita erudicija nije gušila spontani pjesnički govor, njegovu prirodnost i jasnoću. Onodobna kritika nije ni zamijetila vrijednost Milićevićeva pjesništva do pojave zbirke Prah zemaljski, te navodi: "Tek tada se razvidilo da kozmopolitski prevoditelj posjeduje vlastiti pjesnički opus u kojemu su savršeno dobro usklađeni lirski i intelektualni naboji, te da je po tomu vrjedniji od dobrog dijela svojih vršnjaka ili nešto mladih suputnika. (...) On je čitavog života prepjevavao tuđe pjesnike kao da piše svoje, a kad je sam pjevao, onda nije htio otići dalje od zavičajnih emocija, od vlastite tjeskobe i nekog samo njemu bliskoga hinjenog neznanja" (S. P.

Novak, 2004: 175). Milićević je Prosperovu Novaku najuspješniji u lirskoj cjelini Elegija za moje mrtve, u kojoj ispod glasa razgovara sa svojim mrtvima: "U vrijeme estradnih pjevanja bio je pjesnik tih, strpljiv i stoičan", Prosperov Novak ističe njegove slobodne i raznolike oblike pjesama te vezane stihove i tradicionalne strofe (usp. ibid.). Književni povjesničar Prosperov Novak imao je pouzdanu intuiciju u prosudbama, tek što bismo iznijeli kako je i on naglašavao tradicionalne poetske oblike Milićevićevih pjesama s čvrstim rimama, a one su sasvim zanemarive. Pjesnik se ogledao tzv. 'gluhim sonetima', poigravao se njihovom formom. Brojnije su njegove pjesme oslabljene silabičnosti, raznolikih stihova i strofa, one s rasutim stihovima, raznolikim lijevim rasterima i stihovima raspoređenim u 'prividne' strofe.

Navodimo i nakladnički pothvat Ante Žužula iz 2009., njegov predgovor u kojem tvrdi: "Milićević je bio moderni tradicionalist koji je riječi uzdizao do savršenstva, pa je zato na njih pazio, o njima mislio, s njima ljubio, niti jednu nije prosipao" (Žužul, 2009: 6), pri čemu ostaje nejasnoća kazana oksimoronom "moderni tradicionalist", koji držimo neprimjerenim. Uz ukrižane, Milićević se u ranijem pjesništvu neznatno služio i obgrljenim rimama, koje držimo svježim i poželjnim, sasvim modernim. Svojom pojavom zračio je skromno i jednostavno, stvarao dojam introvertirana i osjetljiva čovjeka za tradicionalne, patrijarhalne vrijednosti, sklonost nezadovoljstvu i kad se imao komu i čemu radovati.

Kao što je pjesnik Kaštelan, pokraj vrba i jablana rodnog Zakučca, u kamenom vijencu u kanjonu rijeke Cetine ugledao svoj prozor u svijet, tako su se s njegove bližnje strane radovali tom svijetu u susretima s morem – Nikola Milićević, uspinjući se na planinsko sedlo iza kojeg se skrivalo njegovo rodno Zvečanje, također i Josip Pupačić koji je razgovore s morem upravljao iz puno veće blizine, nešto uzvodno s lijeve strane Cetine iznad njegova Slimena, penjući se prema vrhovima planinske kose omiške Dinare iznad Dubaca, odakle je razvijao i njegovao bratske, pobratimske bliskosti čovjeka s morem.

Pridružimo li navedenoj trojki zavičajne pjesnike iz poljičkih Jesenica – Dragu Ivaniševića, Jakšu Ercegovića i Srećka Karamana, a od još mlađih i Andelka Novakovića, starinom iz Naklica, onda Mosor, taj pusti kamenjar s gorovitim prodolinama, s pravom možemo nazvati hrvatskim Parnasom. Na sebi svojstven način svatko od navedenih zavrijedio je mjesto u našem pjesničkom kanonu. Nikola Milićević bio je samozatajni pjesnik i znalac poetskih tajni, kojemu za života do zemaljske slave nije bilo toliko stalo. Hrvatska književnost zadugo će njemu i zavičajnim pjesnicima iz Poljica ostati velikom dužnicom.

IV. SELECTION OF LYRICAL SONGS BY NIKOLA MILICEVIC

Elegija za moje mrtve Cvat (1)

Ovdje su zasijani moji mrtvi. Ovdje trune njihovo nadanje i njihova patnja svakog proljeća cvate u tamnim cvjetovima. Njihove kosti se bude u tvrdom lišću kadulje i vrijeska. Kroz teški miris ovog bilja dišu njihovi crni vapaji. Ovdje je njihov očaj u kamen skamenjen, u zemlju zaoran. A iz njihove ledene samoće neki davni, nemilosni bog proviruje, zaplašen.

Decima o žitu

Snu žutog mira idem u pohode, prilazim tiho gustom treperenju, opreznom klasju što u žarkom vrenju napetim osjem svjetlost sunca bode i čujem: zemlja vapi kaplju vode i pati kao tijelo živog mesa; utroba njena u zrenju se stresa i slutim kroz bol njenog toplog daha izlomljen kruh na stolu siromaha i dubok šumor širokih nebesa.

Dozivanje (3)

Zovem vas, moji mrtvi, vas u kreču, u cvjetovima i stablima, vas u vjetru i praznini, slušajte dobro, javite se. Recite, jesam li vaš? Jeste li vi dali kosti mojim udovima? Jesu li vaše otvrdle ruke ostale u ovim rukama? Je li iz vaše snage potekla ova nemoć, koja vas doziva: Je li išta vašega ostalo u meni, koji pognut i oprezan kao stranac ulazim u vašu uspomenu?

Grana

Ta čista grana, svijetla i zelena, što se nečujno k'o lepeza njiše, dok u njoj negdje drhti i izdiše svjetlost i njena izgubljena sjena, ta grana, dahom noći umivena i sva zelena u tom jutru plavom, blago se svija tu nad našom glavom, nad našim danom i našim bezdanom, nad nekom strepnjom znanom i neznanom što zelenim se brani zaboravom.

Potomak

Potekoh od onog kome bi zemlja mat i koji zemlji dade riječ svoju za uzvrat, tu riječ koju pisa u drvo i kamen kao znak prokletstva, kao gorki znamen, da bude sva od krvi, da živi i diše i da sva po zemlji i patnji miriše, da u sebi nosi i svjetlost i tminu, i zvjezdanu sjajnost i mračnu dubinu, da bude riječ gola, da ne bude ništa, samo tračak svjetla iznad pokopišta.

Putnikova pjesma

Putujem stalno nekom sjajnom gradu, gradu čudesa, sna i zaborava, gdje ima divnih ljekovitih trava koje bi mogle da mi spokoj dadu. Putujem, noseć' nevidljivu nadu koja u meni iznemogla spava te me iznutra katkad obasjava, kad čamim, slomljen, u jadu i padu. Gazim kroz polja i prelazim brda, snaga se gasi, a zemlja je tvrda, rane me bole, bode trn i kamen. I siguran sam: cilju ne* ću stići, ali svejedno moram naprijed ići, jer znam: gotov sam, samo ako stanem.

Sonet u krugu

I znam i ne znam i šutim i tako sve je u krugu i sve je u mraku, i mislim o vlaku što juri, o oblaku što visi i može pasti, dolje, lako, al' ne*će. Zašto? – Nije valjda svako letenje zato da padneš u mlaku. Čak i za jáku obješen o kvaku ne mora biti zlo i naopako, ali uglavnom jest, i eto tako i znam i ne znam: u mraku, u krugu od slavoluka, birtija, grobišta provlači se i plete kojekako sunce kroz tugu i magla kroz dugu i ima svašta i sve je – sve i ništa.

Ne žali

Ne žali, nikad ne žali. Sve što je bilo, bilo je tvoje. Idi i dalje spokojan k'o što si do sada išao. I nađeš li jedan stih, jedno milosrđe, umrijet ćeš miran na ovom kamenu koji te iz utrobe svoje u svijet izbacio.

Zvijezde

Pogasili se jasni bljeskovi svjetlosti. Noć je poplavila stvari, raznijela oblike i posvuda ostade samo nejasan odsjaj rasapa i razvalina. Sve je nekud potonulo, ugaslo, nestalo u neuhvatljivosti. Svuda tamni nedogled, a gore, u praznini, Zvijezde. O zvijezde od suza i dragulja!

Jeka

Udarali smo teškim zvekirima, batovima i golim šakama na vrata nebeska i vrata zemaljska. Jeka je odjekivala i njen lelujavi glas božanstveno je odzvanjao prostorima neba i zemlje. Slušali smo napeto i čekali hoće li se netko odazvati, hoće li odškrinuti nevidljive, uklete dveri pred kojima smo stajali pomalo izgubljeni, pomalo zaneseni. I opet smo lupali i tukli i čekali a nismo ni bili svjesni da nama i nije do toga da se netko odazove i da se vrata otvore. Nas je zapravo opijalo samo naše uporno lupanje i ta gromka, veličanstvena jeka.

Brda i bregovi

Gore, kolike gore, bregovi, brda, humci i brežuljci! Koliki usponi i silasci, a nigdje kraja, nigdje konačna vidika. Koliki koraci, koliko prašine na obući, koliko umora u nogama, u mislima, u srcu! I onda vapaj iz klonulosti: Bože, ima li za nas, negdje, neka Gora maslinska, neki gaj skrušenja i plača unutrašnjeg? Da se saberemo bez straha, da se pomolimo bez glasa, sami a združeni sa svim što oko nas treperi i diše.

Cesta

Ova cesta dolazi iz daleka i vodi bogzna kamo. Njome su se u davna vremena kretale rimske legije. Njome su hramali umorni križari. Po njenoj kaldrmi Mlečani su vukli topove i turske karavane su donosile žito a odnosile sol i ulje. Napoleonovi vojnici su je popravljali i širili, spremajući se za velike pohode. Njome su stizali i odlazili svi osvajači, pljačkaši i palikuće.

Jer svaka cesta je veliki izazov i velika nada. Svaka staza je tjeskoba i bol. Svaki put je beskraj i beznađe.

Pjesma o staroj dami

Nad vašom sijedom glavom lebdi daleko vrijeme, bjelina pradavnih dana pada na vaše tjeme. Zovu vas šume i trube, jeleni, smioni lovci, pusta, zelena bespuća, blistavi vidikovci. Vi divna, stoljetna gospo u starom naslonjaču, za vama davne gozbe i plesne dvorane plaču. Da li to pepeo sipi po vama iz visina ili prašina zvjezdana s mirisom ruže i krina? Labudi svitanja nose, bjelina svijeta se hvata, zelena jutra gore od cjelova i zlata. U vašim mirnim očima prošlost drhti i sniježi i dah drugoga svijeta na vašoj crnini leži. Oko vas mrtve stvari, klavir, vaze, portreti, praznina uspavana tišinom svojom prijeti. Sve je usnulo davno, sve kao mrtvo sniva, samo vi posred svega, nepomična a živa, u svom pogledu mirnom čuvate daleke dane, za vas još uvijek žive, a davno pokopane. Kako li trajete s teretom svionih uspomena, kako vas dotukla nisu ona grka vremena? Iz kog li ste doba stigli, iz kojih spomenara, i što ćete vi, gospo stoljetna, stara?